Problem demarkacije granice sa Kosmetom, podgrijan potpisima predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića i Hašima Tačija, ne smiruje tenzije u Podčakorju. Za očuvanje granice prema Rugovi, kako je u svom novom osvrtu na ovu problematiku istakao Veličanin prof. dr Marko Knežević, u oblasti Čakora, Vaganice i Mokre planine u tursko doba Veličani i Vasojevići pokazali su veliku hrabrost i junaštvo ne žaleći ni svoje živote.
Dr Knežević, između mnoštva primjera kako su Veličani i Vasojevići branili i ginuli za granicu prema Rugovi, navodi jedan koji je pribilježio Dragutin Mikić:
„Budni stražari na granici prema Rugovi: graničari Vukota V. Knežević i Milenko S. Petrović, iz Velike, 6. juna 1907. godine, sa karaule na Vaganici su pošli da osmatraju granicu. Na udaljenosti od tri-četiri kilometra, na vrhu Vaganičke gore, tu na isturenom položaju, njih je iznenada napala četa Turaka iz Rugove 57 dobro naoružanih ljudi. Iz neposredne blizine, sa tri strane, osuli su puščanu vatru na ova dva graničara, tako da je još od prvih plotuna smrtno pogođen četrdesetogodišnji Knežević. Čim je pao na zemlju, Turci su navalili na njega u namjeri da ga posijeku, ali se on nije dao. Iako je bio na izdisaju, smogao je toliko snage da onako vrh sebe iz puške ubije dva napadača iz ove krvoločne čete. Razjareni i izbezumljeni Turci poslije toga svom žestinom su se ustremili na dobro ušančenog Milenka Petrovića, koji se takođe junački borio i odolijevao velikoj navali daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Ovaj 22-godišnji mladić branio se sve dotle dok mu nije nestao i poslednji metak njegove ubojite `moskovke` kojom je u ovoj neravnoj borbi ubio pet napadača, nakon čega su i njega samog savladali i ubili.
Međutim, Turcima nije pošlo za rukom da ih posijeku ili da sa njih mrtvih odnesu oružje kojim su se slavno zamijenili i svoju vojničku čast ovjekovječili. Na odjek puščanih plotuna, koji su se čuli sa obronaka granične linije, odnosno rugovsko-veličkih planina, došli su i ostali graničari sa karaula na Vaganici. No, za pomoć i odbranu napadnutih graničara Petrovića i Kneževića bilo je sve kasno, jer je ovo pojačenje stiglo tek pri kraju okršaja, onda kada se napadač u neredu povlačio sa krvavog poprišta, izvlačeći i noseći sedam svojih poginulih drugova. Hrabri graničari Knežević i Petrović, rođeni na padinama gordog Čakora, za ovaj herojski podvig, u kome su se dostojno zamijenili, opjevani su u guslarskim i narodnim pjesmama svog rodnog kraja, onako kako su opjevani i drugi najhrabriji junaci iz onog teškog i mukotrpnog vremena, kada su razuzdane tursko-albanske horde činile teška zla i nasilja porobljenom narodu, kako unutar svoje besudne carevine, tako i na samim granicama Crne Gore, što je trajalo sve do oslobođenja balkanskih naroda 1912. godine”.
Dr Knežević, posluživši se fragmentima iz svoje knjige „Velika i Novšiće – zavičajna monografija”, navodi i primjer kako je ovu granicu hrabro branila i odbranila Gornjovasojevićka brigada u Prvom Balkanskom ratu.
– Ta brigada je vodila svakodnevne teške borbe na frontu Mokra - Čakor - Plav - Gusinje. Napad brigade počeo je 9. oktobra 1912. na čitavom frontu. Velički bataljon je obezbjeđivao granični front od Lima do Mokre, Trepačko-šekularski od Grebena do Lima, a Kraljski i Ljevoreči bataljon zadržani su u rejonu sela Kuti. Vod artiljerije sa topovima nalazio se na Sjekirici, sa zadatkom da tuče ciljeve duž rijeke Lima i karaule na Mokroj planini. Velički i Trepačko-šekularski bataljon, uz podršku artiljerije, napali su 15. oktobra turske snage na Prijedolu i Nišavinom grobu i prinudili ih na povlačenje ka Mokroj planini. Napad na Mokru planinu izvršen je 16. oktobra. U toku cjelodnevne borbe osvojene su pogranične karaule na Kukajskom vrhu (1.867 mnv), Planinici (1.963 mnv), Vaganici (2.112 mnv) i drugim visovima. Neprijatelj se povukao u pravcu Rugove i Čakora. Poginulo je 19 boraca iz Veličkog i Kraljskog bataljona. Borbe su bile utoliko teže što su neprijatelju na čitavom frontu pristizale jake snage pojačanja u ljudstvu i ratnom materijalu iz Metohije – navodi dr Knežević.
N.V.